Ovo putovanje desilo se u novembru 2025.
I dugo sam razmišljala da li uopće da pišem o njemu sada… Kao da kasnim. Kao da je “prošlo vrijeme”. Ali istina je neke priče ne dolaze kad mi želimo, nego kad sazriju u nama.
Istanbul nije ostao tamo. Ostao je u meni.
U smijehu koji mi i danas pobjegne kad se sjetim nekih naših scena. U osjećaju koji me vrati tamo među njegove ulice, ljude i mirise.
Zato ovo ne pišem kao putopis. Pišem kao uspomenu. Na 6 dana koja su bila život u malom.
On je emocija, energija, ritam, priča, smijeh, nostalgija, čudo. I svaki put kad mu se vratim, nešto se u meni dogodi kao da se prošlost, sadašnjost i sve moje verzije spoje u jednoj tački, u jednom dahu. I tada, uvijek, baš uvijek oči se napune suzama. Onako iznutra. Iz duše
Ovog puta Istanbul je za mene bio još posebniji. Bila sam s Lejlom, mojom kćeri, i Marinom, mojom sekicom. Nas tri. Tri žene, tri energije, tri srca i jedan grad. Grad koji nas je očarao i izvukao ono najbolje iz nas. I jedan smijeh toliko glasan i iskren da bi bio dovoljan za cijeli život. Smijeh koji će ulicama Istanbula odzvanjati još dugo, dugo bar ja tako mislim. Jer čini mi se da nas je svaki prolaznik zapamtio baš po našem smijehu, koji je dolazio ravno iz srca.
Put koji je obećavao avanturu (i ispunio je 100%) On je osjećaj. Miris. Zvuk. Težina i ljepota u isto vrijeme.
Posjet Istanbulu je za mene uvijek bio više od putovanja. Grad u kojem se svaki put nešto u meni pomjeri, utiša ili probudi. O ne traži da ga upoznaš on te uzme za ruku, pogleda ravno u srce i kaže: “Dođi. Sad ću ti pokazati ko si.”
Svaki moj povratak ovom gradu završi isto u tišini koja me zatekne nespremnu i u suzama koje dođu same. Ne iz tuge, nego iz one duboke zahvalnosti što sam opet tu. Što dišem isti zrak kojim su disali carevi, trgovci, putnici, zaljubljeni i sanjari stoljećima prije mene. Ovog puta Istanbul je imao posebno lice. Dijelila sam ga s njima i upravo u tom zajedništvu u tom našem smijehu i lakoći, nastala je čarolija koja se ne zaboravlja. Smijale smo se glasno. Iskreno. Onim smijehom koji ne pita ima li prolaznika oko tebe. Smijehom koji se, sigurna sam, još uvijek zadržao u nekim ulicama Istanbula.
Putovali smo autobusom iako sam se zaklela da više nikad neču na tako dalek put busem, dug put, pun okretanja, pauza, smještanja, umora… Ali nas tri smo ga preorile u komediju. Dobra energija, šale, smijeh, pa opet smijeh sve je bilo lakše.I onda ljudi koje upznaš u tih 30ak sati putovanja ljude koji ti dodirnu srce. Znate onaj osječaj kad znaš da ti društvo vrijedi više od udobnog sjedala i da nije uvijek cilj samo destinacija.
Istanbul te očara prvom ulicom kojom bus vozi, u onoj prvoj sekundi kada stupimo na tlo Istanbula vec si zaljubljen u taj divni grad i oni sati preovedni u busu i želja za odmorom se istope. Za Marinu prvi put, za Lejlu i mene nije ali sve tri osjećamo isto veliko uzbuđenje. Prva ulica. Prvi pogled. Prvi dah.
I zato po dolasku nema odmora!
Stvari ostavljamo u hotelu na Laleliju, kratko se osvježimo i bez odmora krećemo pravo u avanturu. Hotel u Laleliju odlična lokacija ako dolaziš prvi put.
Zašto? Sve ti je blizu, ima tramvaj T1 linija, pješice možeš do Sultanahmeta.
Najvažnije: Istanbulkart
Kupuje se na automatima (žuti kiosci ili stanice).
Kartica se plati jednokratno, dopunjava se po potrebi, koristi se za tramvaj, metro, bus, trajekt
I sad… moj savjet iz iskustva 😅
Ne radi kao ja: ne gubi karticu sa 20 eura na njoj ( dođem posle do tog dijela).
Sultanahmet za mene je mjesto gdje srce ostane bez daha Plava džamija, Aja Sofija, Topkapi palača, hipodrom, parkovi… Kad stojim među tim zidinama, nešto se u meni pokrene. Nešto staro, duboko, nježno i teško opisivo. Uvijek mi navru suze. Ne iz tuge, nego iz čiste zahvalnosti. Kao da osjetim snagu svih ljudi koji su tu bili prije nas.
Plava džamija (Sultan Ahmedova džamija)
savršenstvo simetrije, kupola, nježnih boja i moći. Sagrađena 1616. po nalogu sultana Ahmeta I, i dan danas šapuće o veličanstvenosti i poniznosti u jednom.. Više od 20.000 keramičkih pločica iz Izmita, ručno izrađenih u plavim i tirkiznim tonovima, prekriva zidove, galerije i svodove. Sunčeva svjetlost prodire kroz gotovo 200 prozora, stvarajući igru svjetla i refleksija nalik kaleidoskopu. Cvjetni motivi, arabeske i kaligrafski natpisi stihova iz Kur’ana ispunjavaju prostor duhovnim mirom. Ulazak u Plavu džamiju nije samo razgledavanje to je doživljaj koji se pamti srcem.
Aja Sofija bila crkva, pa džamija, pa muzej, pa opet džamija
Čudo staro više od 1500 godina. Kad stojiš pred njom, shvatiš koliki je čovjek mali, a koliko duša može biti velika. Postoje građevine koje zadive veličinom, i one koje zadive dušom. Aja Sofija uspijeva oboje. Izgrađena u samo pet godina, u vrijeme kada arhitektonska tehnologija nije dopuštala lakoću konstrukcije kakvu vidimo danas, ona je bila pravo čudo svog stoljeća. Jedinstvena je po osjećaju koji stvara. Kada stanete ispod kupole, doživljavate prostor koji lebdi između svjetla i sjene, između religijskih simbola različitih epoha. Bizantski mozaici, osmanska kaligrafija, stupovi doneseni iz udaljenih dijelova carstva sve to čini Aju Sofiju mjestom na kojem se povijest ne čita, nego doživljava.
Topkapi palača
kao da si ušla u priču davnih vremena. Sultan Mehmed Osvajač dao ju je sagraditi nakon osvajanja Carigrada 1453., a svaki hodnik, vrt i odaja nose dah moći i mistike. Danas je ova nekadašnja carska palata, koja čuva historijska dokumenta, ne samo najposjećeniji muzej Istanbula, već i cijele Turske. Sultani su u Topkapiju živjeli skoro 400 godina, da bi se u 19. vijeku preselili u Dolambahče palatu na Bosforu, koja je izgrađena u evropskom stilu. Topkapi palata, a današnji muzej zauzima oko 700 hiljada kvadratnih metara. Kompleks uključuje brojne lađe, paviljone, državne kancelarije, spavaonice, kasarne, privatne odaje, džamiju, biblioteku.
Cisterna Bazilika
Možda ste hodali stotinama metara iznad nje, a da niste ni znali Cisterna Bazilika skriveni je svijet ispod užurbane četvrti Sultanahmet, svega nekoliko koraka od Aye Sofije. Kada zakoračite u Cisternu, prvo što vas dočeka jest pogled na 336 stupova, svaki visok oko 9 metara. Raspoređeni u paralelne redove, djeluju poput kamenih divova čija se silueta zrcali na vodi. Najmisteriozniji dio cisterne krije se u njezinu sjeverozapadnom kutu dvije glave Meduze, postavljene kao baza stupova. Obje su originalne antičke skulpture, no ni danas se ne zna iz koje su antičke građevine stigle. I tu, među tim ljepotama, mi tri smijemo se, fotkamo, istražujemo, živimo.
I između svega toga — mi 😄
Znate li šta znaći putovati 30ak sati i onda bez imalo odmora otići hodati cijeli dan. Ja se više i ne sjećam koliko je bilo sati, znam da je bio mrak i da smo se vraćale smo se u hotel na relaciji Sultanahmet – Laleli. Ne umorne. Nego mrtve umorne. Stanemo da pogledamo torbice. Krećemo dalje. I odjednom čovjek nam prilazi, nešto vadi iz džepa, ne govori ništa. Ne znam šta je svaka od nas pomislila, ali znam da smo sve tri u isti glas, panično povikale: „NO, NO, NO!“ On se ukočio, pogledao nas i rekao samo: „Oh my God…“ I izmakao se, uplašen od nas. A mi? Mi smo se raspale od smijeha. Onog smijeha koji te savije, koji briše umor i koji se pamti..
Balat
Iako sam već bila u Istanbulu, nikada prije nisam posjetila Balat. Balat je bukvalno šarena čarolija koja te zagrli. Ako postoji mjesto koje te odmah ugrije to je Balat. Šarene kućice, uske ulice, kafići koji izgledaju kao da ih je naslikao neko s previše mašte i premalo pravila. Smješten na južnoj obali Zlatnog roga, Balat je jedna od najstarijih i najspektakularnijih četvrti Istanbula gdje su stoljećima živjeli ljudi različitih vjera.
Male, šarene radnje u koje kad uđeš, kao da si zakoračio u neki drugi svijet. Svaka ima svoju priču, svoju energiju. Jedna koja nas je posebno oduševila bila je radnja s figuricama od sapuna miris nestvaran, onaj koji te prati i kad izađeš. A onda sam naišla i na jednu posebnu radnju, onu koja te nekako “pozove”. Radnja puna detalja za dušu amajlije, brojanice, sitnice koje nosiš uz sebe, ne zbog izgleda, nego zbog osjećaja. Tu sam mužu kupila malu brojanicu od rikšinih suza a ono što je taj trenutak učinilo još ljepšim jeste to što su prodavač i njegova supruga također reikisti. Nekako se prepoznaš i bez puno riječi. Bilo je baš posebno u drugoj državi sresti nekoga ko nosi istu energiju i isti put.
Balat nas je osvojio jako brzo bojama, energijom, toplinom ljudi i autentičnošću.
A mi oduševljene Lejla zove Marinu „Güzel“, Marina se topi. Zapravo to je počelo još od samog početka putovanja. Lejla je Marinu od milja zvala „Güzel“ (lijepa) i to nam je bilo toliko simpatično da smo se tome stalno smijale. Nekako je baš to obilježilo cijelo putovanje gdje god da smo krenule, „Güzel“ je išla s nama.
Eminönü
Eminönü je bučan i živ. Oduvijek je bio središte trgovine i kretanja ljudi. Brodovi, galebovi, simit, ribari. Sve miriše na more i svakodnevni život. Tu osjetiš pravi ritam grada. Tu smo već uveliko bile “lokalke” snalazimo se, koristimo prevoz, kupujemo Istanbul card kao da smo rođene tu. Još prvi dan smo kupile karticu i ubacivale novca tek koliko nam treba, onako pametno, oprezno, da ne pretjeramo.
Drugo veče, pred povratak u hotel ja odlučim da budem još pametnija.
Rekoh hajde da dopunim odmah 20 eura, da sutra i narednih dana ne mislimo o tome, da smo “mirne”.
Dolazimo u hotel.
Ja onako usput tražim karticu. Nema je. Tražim opet. Nema. Otvaram torbu. Ništa. Gledam u Marinu i Lejlu i govorim da mi nema kartice. Tražimo skupa i nema. I kažem, mrtvo ozbiljna:
„Ajde što ode kartica… ali ode mi i 20 eura.“ Tišina. Sekunda, dvije… I onda raspad sistema. Smijeh. Onaj pravi. Onaj kad ne znaš jel’ bi plakao ili se smijao.
Vjerovali ili ne to veče smo Marina,Lejla i ja po dva puta pretresle torbe, džepove, jakne, sve moguće i nemoguće. Okretale smo stvari, vraćale nazad, pa opet ispočetka kartice nema. Naravno sutradan smo kupile novu. Jer šta ćeš život ide dalje, a Istanbul ne čeka.
I sad dolazi najbolji dio… Prije nekih dva mjeseca, tačnije u januaru, ja nešto tražim po novčaniku ono standardno, tražiš jedno, nađeš sve drugo kad ono: dvije Istanbul card. Stojim. Gledam. Ne vjerujem.
Kad sam to ispričala Lejli i Marini, smijale smo se kao lude. Ali stvarno nemam pojma kako ni jedna od nas tri to nije vidjela. Da li umor, brzina, previše utisaka ili jednostavno Istanbul učini svoje.
I sad moj savjet iz iskustva 😅
Ne radi kao ja ne gubi karticu sa 20 eura na njoj.
Ortaköy, hamburger i „Muuuu“
Ortaköy nas je dočekao sa svjetlima, Bosporom i mostom iznad nas. Četvrt koja je nekad bila ribarsko naselje, a danas jedno od najljepših mjesta za večer. Ali naravno mi ne bismo bile mi da i tu nismo imale scenu za pamćenje.
Restoran Zeliş. Sjele mi nakon dugog hodanja gladne, umorne, ne znam šta više. U restoranu naručujemo. Naravno mi ne znamo turski a konobar ne zna bosanski. Lejla ga pita na engleskom: „Which meat is in the hamburger?“ (koje je meso u hamburgeru). Ali jadnik ne zna ni engleski. Muči se, razmišlja, gleda nas i onda napravi rogove prstima i kaže: „Muuuu.“
I to je bio kraj svake ozbiljnosti. Umor kao rukom odnesen.
Suze od smijeha. Ljudi oko nas gledaju, a mi se samo još više smijemo a s nama i konobar. Nakon nekog vremena dolazi, donosi naš ručak, stavlja na stol i opet kaže:
„Muuuu.“ Naravno opet smijeh do suza.
Taksim, Istiklal i Galata
Taksim i Istiklal srce koje kuca bez pauze. Ulica Istiklal jedna je od onih ulica koje svaki dan otkrivaju novo lice. Tokom dana njome prolaze lokalci, studenti, umjetnici, putnici i muzičari, a navečer se pretvara u scenu ispunjenu svjetlima, mirisima hrane i zvukovima uličnih izvođača. To je prostor gdje se historija i moderni život susreću bez napora. Hiljade ljudi, svjetla, muzika, mirisi…
Nostalgični crveni tramvaj najpoznatiji simbol Istiklala. Crveni tramvaj koji vozi Istiklal ulicom jedno je od najfotografiranijih prijevoznih sredstava na svijetu. Nije riječ samo o turističkoj atrakciji tramvaj je historijski simbol grada. Ova linija prvi put je otvorena u 19. stoljeću, a ponovno je uvedena 1990-ih kako bi se očuvao duh starog Beyoğlua. Tramvaj vozi od Tunela do Taksima i kreće se sporije od modernog prijevoza, ali upravo to daje mu šarm. Njegovo zvono, drveni interijer i crvena boja stvaraju prizor koji izgleda kao spoj prošlosti i sadašnjosti.I onda penjanje prema Galata tornju. San Sebastián kolač koji se topi u ustima, kafa koja vraća u život i mi tri duše koje su u tom trenutku bile najradosnije na svijetu. Nekadašnja glavna ulica Beyoğlua, danas srce modernog Istanbula. Penjanje prema Galati. Toranj iz 14. stoljeća, sagrađen u vrijeme Đenovljana. Pogled s vrha spoji sve vodu, mostove, grad. Tu se ne priča puno.
Tu se pamti.
Galata pogled koji govori više od riječi
Nema se što puno reći. Galata je Galata. Pogled koji liječi. Tišina koja govori. Uspomene koje se stvaraju same.
Ljubavna legenda – hoće li vas Galata zauvijek spojiti?
Prema jednoj popularnoj lokalnoj priči, dvoje ljudi koji zajedno posjete Galata Tower i s istog vidikovca promatraju Istanbul ako su predodređeni jedno drugome navodno će jednog dana biti zauvijek povezani. Zbog toga kulu posebno vole posjećivati parovi, a ona je s vremenom postala jedno od najromantičnijih mjesta u gradu.
I onda kraj dana. Noć. Povratak u hotel.
Umor nas je stigao. Onaj pravi, duboki, kad više ne znaš ni gdje si ni koliko si hodao, samo ideš naprijed jer moraš. Ulice poluprazne, svjetla grada mekša nego danju a mi hodamo polako, svaka u svojim mislima i utiscima. U jednom trenutku Marina ružno staje i uvrće lijevu nogu. Onako nezgodno da me je srce presjeklo. Instinktivno sam je uhvatila, da je nisam zadržala sigurno bi pala. Tu nam nije bilo ni malo smiješno. Zastajemo. Ona se pridržava, pokušava stati, udahnuti, sabrati se. I onda nastavljamo dalje. Ali nakon par koraka, Marina počinje da šepa.Ali na desnu nogu. I govori: boli je desni kuk, desna noga. Ja je gledam. Pa noge. Pa opet nju. I iskreno nisam se ni trudila da budem smiješna ali sam onako rekla:
„Sestro… ti si baš sva asimetrična.”
Smijeh. Onaj što izbije iz tebe kad si mrtav umoran, kad nemaš snage ni da se suzdržiš. Ona i dalje šepa ali na desnu nogu a mi se savijamo od smijeha nasred ulice.
I u tom trenutku sve stane.
Bol, umor, kilometri koje smo prešle.
Pera Palace tišina starog luksuza Pera Palace je poseban. Otvoren krajem 19. stoljeća za putnike Orient Expressa. Hodnici, stari lift, tišina. Tu Istanbul pokazuje svoju elegantniju stranu. Kao da si ušla u neko drugo vrijeme. Pera Museum, Pera Palace, Bezvremensko putovanje u luksuz i tradiciju popodnevnog čaja mjesto gdje je Agatha Christie stvarala… Kao da si ušla u prošlost koja te prihvati kao da si joj stara prijateljica
Kapalı Čarşı i Fatih pijaca
Kupovina na Grand Bazaaru poseban je doživljaj koji spaja povijest, tradiciju i tursku gostoljubivost. Trgovci su srdačni, elokventni i ponosni na svoju robu, a razgovor s njima često se pretvara u kratku, toplu razmjenu iskustava. Pregovaranje o cijeni dio je kulture vodi se s poštovanjem i osmijehom, a ne kao natjecanje. Kupci koji pokažu zanimanje dobit će i više od proizvoda dobit će priču, savjet i iskrenu zahvalnost trgovca.
Na kraju kupovine često se čuje „Afiyet olsun!“, što znači “u slast” izraz kojim se želi dobra sreća i zadovoljstvo.Trgovci koji imaju više energije nego nas tri zajedno, mirisi, boje, pregovori, cjenkanje…
Još u autobusu turistički vodič nam je rekao jednu „caku“ kako da se riješimo upornih uličnih prodavača — jer ih stvarno ima puno i znaju biti naporni. Rekao nam je da samo malo „uvrnemo“ usta i kažemo ono kratko „ccc“ (jok). Teško je to opisati riječima, ali izgleda prilično smiješno.
I naravno Marina je to shvatila kao lični zadatak.
Ide čovjek prema nama, već izdaleka viče, nudi, prilazi… a Marina stane, lagano “uvrne” usta, digne bradu i:
„Ccc.“
Ozbiljno lice. Potpuna koncentracija. Kao da je to najnormalnija stvar na svijetu. Ja se savijam od smijeha. Lejla se okreće od mene da ne pukne i ona. A najgore je što Marina ne odustaje svaki sljedeći prodavač, ista scena.
„Ccc.“
I mi svaki put ispočetka smijeh, još jače.
U jednom trenutku više nismo znale da li se smijemo prodavačima, Marini ili same sebi.
Bospor – razlog zašto Istanbul postoji Istanbul postoji upravo zato što postoji Bospor. Ovdje se susreću dva kontinenta, ali i dvije kulture, dva ritma i dva identiteta grada. More donosi blagost, ali i energiju metropole u kojoj se promjene događaju iz sata u sat. Tijekom plovidbe vidi se kako se krajolik mijenja: od povijesnih četvrti do modernih zgrada, od tihih vila do monumentalnih mostova. Svaki zavoj Bospora otkriva novu perspektivu grada. Istanbul s mora – zašto je krstarenje nezaboravno S mora Istanbul izgleda mekše, mirnije i skladnije nego iz njegovih užurbanih ulica.
Bospor je dio svakodnevice Istanbula. Ribari, trajekti, privatni brodići i velika plovila susreću se neprestano. Mnogi stanovnici grada koriste trajekte kao svakodnevni prijevoz što je jedan od najljepših načina započinjanja dana. Na terasama uz Bospor ljudi ispijaju turski čaj dok galebovi prate brodove, a obale žive ritmom koji nikad ne staje. Ovaj spoj prirode i metropole čini Bospor jednim od najživljih i najfotogeničnijih mjesta u Istanbulu. Legende i priče koje prate Bospor Mnogo je legendi vezanih uz Bospor, a među najpoznatijima je priča o Djevojačkoj kuli (Kız Kulesi). Prema legendi, kralj je sagradio kulu kako bi spasio svoju kćer od proročanstva. Iako priča postoji u više verzija, postala je simbol zaštite i tajanstvenosti. S broda se vidi njezin prepoznatljivi oblik na malom otočiću, a njezina povijest i danas intrigira posjetitelje. Takve priče daju Bosporu dodatnu dimenziju dok brod plovi, mašta lako putuje jednako daleko kao i pogled.
Turska noć + krstarenje Bosforom čista magija svjetla, muzika, ples, ljudi, zalazak sunca nad Bosforom. To je trenutak kad shvatiš da živiš nešto što ćeš pamtiti cijeli život. I da si s pravim osobama baš tu gdje trebaš biti. Zato, Istanbul je više od grada on te promijeni. Nasmije do suza. Dirne do dubine duše. Podsjeti na ono najvažnije da život nije u stvarima, nego u ljudima s kojima ga dijeliš. A ja sam ovaj put dijelila život sa dvije žene koje volim najviše na svijetu: Lejlom mojom snagom, mojom nježnošću, mojim ogledalom. Marinom mojom radošću, mojom toplinom, mojim nepresušnim izvorom smijeha. I zato je ovaj put bio savršen. Istanbul nas je zagrlio. A mi smo mu uzvratile. ❤️