Nedelja
Volim nedjelju. Oduvijek sam je osjećala kao dan koji je samo moj tih, miran, dan za dušu. I danas je tako trebalo biti. Planirala sam ga provesti u tišini, uz topli čaj, knjigu. Ali život, kao da me uvijek podsjeti da ništa nije zagarantirano.
Na tmuran, kišovit dan, stigla je poruka. Od moje najbolje prijateljice. Samo tri riječi. “Brat mi poginuo.”
Čitajući ih, kao da sam u trenu izgubila tlo pod nogama. Sve je stalo. I odjednom sam se vratila unazad u onaj trenutak kada sam i ja čula iste riječi, kada sam saznala da je moj brat, moj Slaviša, otišao.
Ta bol, za koju sam mislila da sam je naučila nositi, ponovo se otvorila. Isti onaj osjećaj praznine, isto razaranje iznutra. Kao da vrijeme ne postoji samo srce koje puca u hiljadu komadića.
Ne znam je li mi Reiki pomogao. Ne znam kako bi bilo bez njega. Znam samo da sam, u tom trenutku, instinktivno stavila ruke na svoje srce i tiho zamolila “umiri bol, umiri tugu, umiri sve što sada gori u meni.”
I možda nije odmah postalo lakše. Ali znam da su ruke donijele mir, tišinu, dah između suza.
Od tada me prati jedna misao: koliko toga uzimamo zdravo za gotovo. Koliko puta zaboravimo reći ono najvažnije.
Još davno sam, gubeći meni drage ljude, shvatila koliko je istinita ona prekrasna priča “Oproštajno pismo” Gabriela Garcíje Márqueza.
Da niko od nas nema zagarantirano sutra. Da se život ne događa negdje tamo, jednog dana nego sada. U ovom dahu, u ovom pogledu, u ovoj riječi.
Zato večeras, dok u meni odjekuje tuga zbog smrti još jednog prijatelja, mislim o svima koje volim.
Mislim o riječima koje nisam rekla, o zagrljajima koje sam odgodila, o osmijehu koji sam zadržala za “sutra”.
I pitam se koliko nas to “sutra” zaista ima?
Zato, ako ovo čitaš, zastani na tren.
Udahni duboko. Pogledaj nekoga s ljubavlju i reci mu to.
Pošalji poruku, nazovi, zagrli.
Jer možda upravo to bude posljednja prilika da kažeš “volim te, oprosti, izvini”.
Danas, više nego ikada, osjećam zahvalnost za sve što jesam, za sve koje imam, i za svaki trenutak koji mi je darovan.
I dok kiša pada, dopuštam da ispere suze i tugu, ostavljajući samo jedno ljubav.
Jer na kraju, to je sve što nosimo sa sobom.
S ljubavlju Svjetlana