Eto, stigao je oktobar.

Još 16 dana do Retrita, ali i do moje majstorske inicijacije. Da, za samo 16 dana postat ću Reiki majstor.

Kada to izgovorim, osjetim oko srca toliko radosti, zahvalnosti i ponosa da vam to ne mogu riječima opisati. Ali ako ćemo iskreno, do prije neka tri mjeseca pri samoj pomisli na taj za mene veliki korak, osjećala sam strah. Neku težinu koju nisam mogla pripisati nijednom lijepom osjećaju.

Često sam se u svojim tekstovima znala osvrnuti na mene prije i mene sada. Ovaj put ne moram ići u neku daleku prošlost. Dovoljno je vratiti se samo četiri mjeseca unazad, da vidim sebe nekako nesigurnu, uplašenu, punu nerealnih očekivanja. Vidim sebe koja stalno nešto analizira i propitkuje. A onda, kada ne pronađe odgovor, vraća se u prošlost jer misli da upravo tamo leži objašnjenje za izazove koje život donosi.

A danas, 16 dana prije inicijacije, osjećam se drugačije. Sigurnije, prisutnije. Svjesna sam da promjene ne mogu stalno tražiti negdje izvan sebe. One počinju iznutra u meni. Od samog početka svog Reiki puta, prateći rad svog učitelja Danijela Salijevića, shvatila sam koliko odgovornosti nosi majstorsko zvanje. Za mene osobno biti majstor Reikija nikad nije bila samo titula. Jer da jest, davno sam mogla postati Reiki majstor.

Za mene biti Reiki majstor znači biti zahvalan i odgovoran za svoje riječi, misli i djela prvo prema sebi, a onda prema drugima. Znati saslušati. Htjeti pomoći. Ne osuđivati. Pokušavati živjeti u miru sa samim sobom.

Kada sam primila usklađenje u prvi stupanj Reikija, nekako se samo po sebi podrazumijevalo da ću ići i na drugi. I mislila sam da će to biti moj maximum. Međutim tokom svog boravka na Viru kod Ivanke ona je često znala spomenuti Karunu. I sjećam se da me jako privukao način na koji je govorila o njoj. U svakoj njenoj riječi baš se osjećala ljubav prema Karuni. Zainteresirala me toliko da sam nedugo nakon tog retrita i sama odlučila upoznati tu tehniku ,pa sam ubrzo postala Karuna Ryu Reiki praktičar drugog stupnja.

Iskreno, tada nisam previše razmišljala o odgovornosti koju nose stupnjevi. Učitelj kaže da u drugom stupnju nosimo odgovornost za svoja djela, a u trećem za svoje misli. I tu je za mene bila blokada. Znala sam da svjesno ne želim povrijediti drugu osobu ni riječima ni djelima. A ako nekoga nesvjesno povrijedim, mogu to priznati, ispričati se i pokušati ispraviti.

Ali misli? Naravno da nikome ne mislim loše. Ali dođu tako misli kada razmišljam o nekim ljudima, njihovim riječima ili postupcima. I onda bih samu sebe uhvatila kako se pitam: Kako ja kao Reiki majstor mogu misliti da netko nešto loše radi? Kako mogu osuđivati nečiji postupak? Kako mogu biti ljuta, povrijeđena ili razočarana? Ja sam negdje duboko u sebi stvorila sliku Reiki majstora koji više nema pravo na sve one obične ljudske misli .I naravno to je bila velika greška.

A između mog prvog Reiki stupnja, odnosno mog prvog velikog „DA“ Reikiju, i ovog današnjeg „da“ majstorstvu stale su godine. Godine učenja i prakse. RDTC, Karuna seminari, tretmani, knjige, ponovno slušanje lekcija, pitanja učitelju, vježbanje, traženje odgovora… I toliko trenutaka kada sam mislila da nešto znam, a onda shvatila koliko još mogu učiti. Ne znam ni sama koliko sam puta ponovno preslušala neku lekciju s RDTC-a. I onda prođe neko vrijeme, vratim joj se i odjednom čujem nešto što prije nisam čula.

Ista lekcija. Iste riječi. Ali ja više nisam ista.

I zato ih ovaj put čujem drugačije ili da budem iskrena i prema sebi i vama i kažem čujem ono što tada nisam bila spremna i htjela čuti. Bilo je razdoblja kada je Reiki bio potpuno prirodan dio mog života, ali bilo je i onih kada sam ga, upravo onda kada mi je možda najviše trebao, ostavljala po strani. Znalo mi se dogoditi da u takvom razdoblju otvorim Facebook i ugledam objavu svog učitelja.

Pročitam je i pomislim:

„Pa ovo je napisano meni.“ Naravno da nije bilo pisano meni  ali meni je baš tada trebala upravo ta rečenica i ja sam se pronašla. Takvi trenutci za mene su bili mala buđenja. Kao da mi učitelj kaže: „Dobro, dosta je. Pokreni se.“ I kroz godine se mijenjao i moj odnos prema vlastitoj Reiki praksi.

Od vremena kada sam ju radila zato što sam smatrala da moram ili da trebam, došla sam do toga da joj danas pristupam svjesno i odgovorno.

Danas je ona dio mog jutra.

Ne nešto što moram prekrižiti s popisa obaveza, nego nešto čemu se radošću vraćam. Čim otvorim oči, ona je jedan od prvih dijelova mog dana. Ne znači to da je svaki moj dan savršen, da sam uvijek mirna ili da uvijek napravim sve onako kako sam zamislila. O ne, daleko od toga. Bude tu svega 🙂 Ali razlika je u tome što se danas vraćam praksi i reikiju. I možda sam upravo kroz sve te godine počela shvaćati nešto što ranije nisam. Reiki put za mene nije niz stupnjeva koje trebam završiti. Postao je nešto što pokušavam živjeti. A život, naravno, nije uvijek miran. Jer ipak sam i ja samo žena od krvi i mesa.

Dođu bolest, problemi, odnosi, gubici i različiti životni izazovi. Nisam naučila uvijek ne reagirati na ljude i njihove postupke. Povrijede me. Naljutim se. Rastužim se. A ponekad vam se dogodi nešto toliko bolno da vas baci na koljena. Oduzme vam dah. Kao da vam na trenutak uspori srce i čekate kada če prestati kucati. Osjećate tu bol u svakoj stanici svoga tijela. I baš tada, kada bi čovjek pomislio da ću se prvo uhvatiti za ono što godinama učim i prakticiram, događalo mi se suprotno. Zaboravim na Reiki, zaboravim na svog učitelja. Umjesto da mu se obratim, umjesto da posegnem za svojom praksom i zamolim Reiki da mi pomogne proći kroz bol, ja joj se još više prepustim.

I onda vas pitaju: „Zašto ne ideš za majstora?“

A vi samo kažete: „Nisam spremna.“

To je dugo bio moj odgovor.

Nisam spremna.

I znam da su te dvije rijeći stala sva jutra kada sam preskočila praksu, dani kada ste sumnjala u reiki u sebe, dani kada sam digla ruke od sebe, mjeseci, godine u kojima sam čekala da budem spremna, da budem savršena, da budem neko drugi. I negdje duboko u sebi znala sam da, ako budem čekala onu spremnost kakvu sam ja tada zamišljala, možda nikada neću biti spremna. Jer uvijek će postojati nešto. Još jedna reakcija. Još jedan strah. Još nešto što trebam naučiti. Još nešto na sebi što bih željela promijeniti. I polako sam počela shvaćati da moja prepreka možda nije u tome što nisam dovoljno spremna za majstorstvo, nego u tome što od sebe očekujem da prije njega postanem neka savršena verzija sebe.

A takva Svjetlana ne postoji. I ne treba postojati. Samo trebam biti tu, spremna ustati kada padnem , spremna učiti, spremna djelovati. Ali shvatila  sam i nešto drugo. Znala sam da moram zagrebati ispod površine svog srca. Zaći u ona mjesta koja sam zaključala, misleći da, ako se dovoljno dugo pretvaram da sam zaboravila, više nisu tu. Ali jesu, bila su, čekala su. Čekala su da ih prestanem skrivati u mraku.

Da tamo nekoj maloj Svjetlani pružim ruku i kažem: „Hajde. Idemo zajedno. Neću te više ostavljati samu tamo.“

Da zajedno pogledamo sve te rane, tuge i boli. Da ih osvijestim, prihvatim i dopustim im da budu dio moje priče, a ne nešto od čega cijeli život moram bježati. Da svi ti moji dijelovi ponovno postanu jedno, ne savršeno ali cjelovito. I kada je došao taj trenutak, kada sam se usudila ući u neke od tih „zaboravljenih“ kutova svog života, kada sam ih osvijestila i prigrlila kao svoje, nešto se u meni promijenilo. Tek tada sam za sebe mogla reći: Spremna sam.

Da se razumijemo, nisam postala savršena. Nisam završila sa sobom. Imam još što učiti. Kažu da kada se prođe majstorska inicijacija tek onda se uči. Vjerojatno ću imati šta učiti dok sam živa. I dalje će me nešto povrijediti. I dalje ću se ponekad naljutiti. Vjerojatno ću ponovno nešto previše analizirati i ponovno će doći dan kada ću morati samu sebe podsjetiti na ono što već znam. A znam jedno više nikad neću bježati od sebe, od Reikija od svog učitelja. A to je za mene velika razlika.

E sada, za ovu moju odluku najviše je „kriv“ moj muž Muhamed. Mogla bih vam napisati roman o tome koliko sam zahvalna što imam tog čovjeka u svom životu, koliko mi kroz život znači njegova podrška i opet ne bih uspjela pronaći prave riječi. Moj muž me uvijek kroz život gurao, poticao i ohrabrivao u svemu. Ali kada je majstorska inicijacija u pitanju, bio je toliko uporan da mi je ponekad stvarno išao na živce 🙂 .

I zato mu hvala. Hvala mu što nije odustao kada sam ja nalazila još jedan razlog zašto „još nije vrijeme“. Hvala mu što je bio tu. I najviše od svega , hvala mu što je vjerovao u mene onda kada ja nisam.

A tu je i moja Vera. Ponekad sam stvarno imala osjećaj da su moj muž i Vera napravili neki tajni pakt zvani „Svjetlana Reiki majstor“. Kada bih se uhvatila da ponovno previše analiziram, da se vrtim u krug i vraćam unatrag, samo bi stigla poruka: „Mogu li te nazvati?“ I naravno, nakon tog razgovora opet bih bila ja. Ponekad bismo razgovarale sat ili dva a meni bi se činilo da je prošlo desetak minuta. Hvala ti prijateljice na svemu. Ovo bez tebe jednostavno ne bi bilo to – to. I jedva čekam dan da te zagrlim onako svim svojim srcem.

I naravno, ostao je moj učitelj Danijel. Namjerno kažem ostao, jer za njega najteže pronalazim riječi koje neće zvučati kao pretjerivanje. I evo, dok ovo pišem, opet zastajem. Jer tražim prave riječi kojima bih opisala što za mene znači imati takvog učitelja na svom putu, a da to ne zvuči preveliko. Možda je zato najbolje da vam umjesto svih mojih pokušaja napišem samo jednu njegovu rečenicu koju nisam zaboravila:

„Kada biste sebe mogli gledati mojim očima, razumjeli biste koji predivan svemir se nalazi unutar svakoga od vas.“

Koliko sam samo puta tokom svih ovih godina sebe gledala potpuno drugačijim očima. Vidjela ono što mi nedostaje, ono što još nisam naučila, svoje pogreške, strahove, nesigurnosti i sve ono zbog čega sam mislila da još nisam spremna. A onda imate učitelja koji vas, dok vi u sebi tražite sve razloge zbog kojih nešto ne možete, uporno podsjeća na ono što možete. Koji ponekad u vama vidi nešto što vi sami u tom trenutku još niste sposobni vidjeti. Jer imati nekoga tko vas ne gleda samo kao još jednog učenika, nego vas vidi i onda kada vi sami sebe baš najbolje ne vidite, za mene je neprocjenjivo.

Učitelj nije mogao proći moj put umjesto mene. Nije mogao iscijeliti moje rane umjesto mene. Nije mogao donijeti odluku umjesto mene. Ali bio je tu. Mogao me učiti. Ponekad me pogurati. Ponekad postaviti pitanje koje mi se baš i nije svidjelo.
Ponekad mi pokazati nešto što sama nisam željela vidjeti. I vjerovati u mene onda kada ja u sebe nisam bila sigurna. Učitelju Danijele Vam što ste mi pomogli vidjeti kako život može biti lijep.

Nedavno sam, upravo kroz pripreme za majstorski stupanj, naišla na pojam Kintsugi. To je  zapravo japanska umjetnost popravljanja razbijene keramike tako da se pukotine ne skrivaju, nego naglašavaju zlatom. I valjda zato što sam se dugo osjećala poput jedne takve razbijene zdjele, taj me pojam toliko dotaknuo. Danas nekako osjećam da mi je Danijel svojim učenjem, prisutnošću i povjerenjem pomogao pronaći moje zlatne niti. Ali povezati dijelove morala sam sama. Pukotine nisu nestale, tu su ali sad ih ne želim brisati. Uz reiki sam ih učinila zlatnim. Shvatila sam da su one dio mene, da zbog njih nisam manje vrijedna, da su one dio moje snage, dio mog puta.

I dio žene koja će 17.10. 2026. stati pred svog učitelja spremna primiti majstorsku inicijaciju.

A postojao je još jedan razlog zbog kojeg sam čekala.

Možda nekome mali, ali meni jako važan. Željela sam barem jednu svoju inicijaciju doživjeti uživo. Moje inicijacije u prvi i drugi stupanj Usui Reikija, kao i u Karuna Ryu Reiki, bile su na daljinu.I koliko god su mi i one bile važne, ostao je u meni mali žal što nikada nisam imala svoju inicijaciju uživo. Prisustvovala sam inicijacijama drugih ljudi pa i svog muža u prvi stupanj Reikija. I svaki put pojavile bi se suze. Suze radosti jer imam priliku biti tamo, svjedočiti tako važnom trenutku i radovati se zbog te osobe. Ali bilo je tu, priznajem i malo tuge. One male misli: „Voljela bih da sam i ja barem jednom ovo doživjela ovako.“

I kada sam konačno rekla svoje veliko DA majstorstvu, odluka je pala na retrit. Pa ima li za mene ljepše prilike? Biti s ljudima koji su mi dragi. Ponovno vidjeti neke od njih nakon dugo vremena. Upoznati neka nova lica. Biti sa svojim učiteljem. I baš tamo, među tim ljudima, podijeliti iskustvo koje sam toliko dugo odgađala. A sada? Sada dan za danom teku moje majstorske pripreme. Ima tu svega pomalo. Ponavljam gradivo. Vraćam se nekim starim lekcijama i opet otkrivam da ono moje „ma znam ja to“ baš i nije uvijek potpuno točno. Uradila sam i test od 101 pitanja. I prošla sam ga. Ali postoji jedan mali detalj. Svaki odgovor morala sam napisati ručno. Znam da će ovo učitelj vjerojatno pročitati, ali nema veze. Da sam mogla birati između toga i ribanja poda mislim da bih ozbiljno razmislila o podu.

Ali dobro. Vjerujem da sve ima neki svoj razlog. Pa valjda i tih 101 rukom napisanih odgovora. Tu su i druge pripreme. Učenje i ponavljanje. Moja praksa. Šivanje kimona za inicijaciju. Reiki Zagrljaj i tekstovi koje vam pišem. Kuća. Obitelj. Obaveze. Sve ono što jednostavno zovemo životom. Tu je i mentorski program koji me u posljednje vrijeme dobro protresao iz temelja. Natjerao me da pogledam gdje stojim, što želim, koliko sam spremna učiniti za ono što želim i najvažnije, da se napokon pokrenem. I usred svega toga događa mi se nešto što možda nisam očekivala.

Ja sam mirna, nekako sam spokojna. Prati me neki poseban mir.Ne znam vam još potpuno objasniti što je drugačije. Samo znam da jest. Ja sam nekada mislila da ću, kada se približi ovaj trenutak, imati još više pitanja. Još više straha, treme. Još više analiziranja. A dogodilo se upravo suprotno.

Kako se 17.10. približava, u meni kao da je sve tiše. Ne zato što mislim da sam završila svoj put. Baš suprotno. Mislim da sada prvi put potpuno razumijem da ga ne završavam. Majstorska inicijacija za mene nije kraj puta. Nije diploma nakon koje mogu reći: „Eto, sada znam sve o Reikiju.“

Za mene je to jedan novi početak. Nova odgovornost. Novi korak na istom putu na kojem ću i dalje biti učenik. Jer ako sam išta naučila kroz sve ove godine, onda je to da uvijek postoji još nešto što mogu naučiti, o Reikiju, o ljudima, o životu a i o sebi. Zato ovih 16 dana ne želim požurivati. Želim ih polako proživjeti. Želim proći kroz svoje pripreme, učiti, prakticirati, biti u svom običnom životu i primijetiti sve ono što se u meni događa dok se približavam danu koji mi toliko znači.

A onda dolazi retrit. Susret sa svim tim dragim ljudima.  Biće tu i neka nova lica. Ponovni susret s mojim učiteljem. I 17.10. moja majstorska inicijacija.      O tome vam danas još ne mogu pisati. To prvo moram proživjeti. Ali javit ću vam se s retrita. A javit ću vam se i poslije, kada se vratim kući, kada se dojmovi malo slegnu i kada budem mogla riječima prenijeti barem dio onoga što sam doživjela.

Tada će ova moja priča dobiti svoj nastavak… Jer ovo nije priča o tome kako sam stigla do kraja svog Reiki puta. Ovo je priča o tome kako sam godinama mislila da prije majstorstva moram postati neka bolja, mirnija i gotovo savršena verzija sebe. A onda sam polako naučila nešto sasvim drugo. Da ne moram biti savršena. Da ne moram imati odgovore na sve. Da ne moram izbrisati svaku svoju pukotinu. Samo sam ih trebala prestati skrivati, trebala sam prihvatiti sebe bez krivnje ili osude, trebala sam prestati bježati. Danas, 16 dana prije svoje majstorske inicijacije, prvi put više ne vrtim po glavi ono staro pitanje: „Jesam li dovoljno spremna?“

Ne znam jesam li spremna onako kako sam nekada zamišljala da bih trebala biti. Ali znam nešto drugo. Spremna sam ovakva kakva jesam, sa svime što sam naučila, sa svime što još ne znam, sa svime i što znam, sa svojim pukotinama i svojim zlatnim nitima. Sa zahvalnošću prema ljudima koji su me držali za ruku dok sam učila držati samu sebe. I s mirom koji danas osjećam dok ovo pišem.

Samo osjećam da je vrijeme. Na kraju sam i zaplakala

S ljubavlju i zahvalnošću,

Svjetlana

Reiki Zagrljaj