Jeste li ikada napravili nešto važno za sebe, nešto čemu ste jako dugo radovali a onda doživjeli da se ljudi oko vas tome toliko raduju, da vam se u jednom trenutku učini da je njihova sreća nekako veća od vaše?
E upravo sam ja to osjetila na ovogodišnjem Reiki retritu u Sv.Martinu. Cijelo vrijeme a posebno na dan moje majstorske inicijacije imala sam osjećaj kao da se svi raduju više od mene. Evo prošlo je 7 dana a meni su još uvjek u mislima osmjesi, zagrljaji i istinska radost mojih prijatelja. I sada kada pokušavam pisati o tome, ne znam dali da pišem o retritu ili svojoj majstorskoj inicijaciji. Jer ne znam nikako da razdvojim ta događaja a da ni jednom ne umanjim vrijednost.

Reiki retrit koji se u organizaciji naše Reiki dojo škole održava svake godine sredinom oktobra je nešto što čekam i čemu se radujem tokom cijele godine. Ta tri dana provedena u Svetom Martinu su dani koji ostaju urezani u srcu i sjećanju još dugo nakon što se vratimo kući i svojim svakodnevnim obavezama.

 

 

 

To su dani ispunjeni radošću, ljubavlju, zahvalnošću, učenjem, osmijesima i druženjem s ljudima koji idu istim putem kao i ti.  Dani iz kojih nosimo uspomene koje ostaju zauvijek. Svaki retrit ima svoje teme koje se kroz predavanje, učenje i praksu međusobno prožimaju . I uvjek naučimo nešto novo što nemamo priliku naučiti na redovnim satovima. Jer Reiki retrit je prije svega prilika za učenje, rast, razmjenu iskustava ali i prilika da zastanemo, osvrnemo se na vlastiti put i možda neke stvari sagledamo drugačije nego prije.

I svaki je, rekla bih, bolji od prethodnog. Zahvaljujući našem učitelju Danijelu i senseij Marku, koji se svake godine potrude da nam pripreme nešto novo, zanimljivo i nezaboravno.

Ove godine učili smo i kako kroz jednostavan čin pripremanja čaja, onako kako se to radi u Japanu, možemo vježbati prisutnost. Govorili smo o primanju, o otpuštanju i o tome koliko toga možemo naučiti kada smo zaista prisutni u onome što radimo.

A učitelj nas je i ugodno iznenadio. Svima nam je poklonio male šalice za čaj koje je donio iz Japana. ❤️

 

 

 

I to je samo jedan od poklona kojima nas je ove godine obradovao. Ponekad se zaista pitam kako, uz sve svoje obaveze, uspije misliti i na toliko sitnica kojima nam uljepša boravak.

Ali retrit nisu samo predavanja, praksa i ono što naučimo.

 

Retrit su i ljudi                                                                         

 

Njihova toplina, riječi, zagrljaji, smijeh, razgovori i svi oni mali trenuci koji se ne mogu isplanirati, a ostanu nam među najljepšim uspomenama. Teško je to sve opisati riječima. Mislim da se ta atmosfera može istinski razumjeti tek kada se doživi. Ja sam jednom u razgovoru sa mužem rekla da Reiki retirt : “Investicija čije se dobrobiti osjećaju tokom cijele godine”. I zaista tako mislim.

 

 

Tu ućiš, tu rasteš, tu možeš biti svoj, tu se možeš radovati malim stvarima, biti zahvalan. Tu možeš biti. Jer tu su ljudi koji se raduju tvojoj sreći. Ljudi koji te grle, koji ti pružaju podršku i ljubav ada za to ništa ne traže.
Ljudi koje jednostavno nosiš u srcu.

 

 

 

Kako sam rekla ovaj retrit je za mene bio posebno važan. Postala sam Reiki majstorica svoje škole Reiki dojo.

I ono što me posebno raduje što sam taj trenutak djelila sa svojim mužem  koji je  retritu primio usklađenje u drugi stupanj Reikija. Oboje smo napravili još po jedan korak na na našem  Reiki putu.

A usklađenje….

Još uvjek pokušavam posložiti sve doživljaje i osjećaje od tog dana. Toliko radosti osjećam u srcu da se ponekad našalim kako se bojim da to više nije zdravo. Tokom samog usklađenja imala sam jedan neobičan osjećaj. Bilo je kao da se smanjujem,postajem sve manja i manja a istovremeno i lakša. Ono kao da lebdim prema nečemu. A u području srca osjetila sam snažnu toplinu i veliku radost. I taj osjećaj radosti još uvjek nosim sa sobom

Ali sada, kada se početna euforija pomalo stišala, krenula sam ponovno preslušavati lekcije. I polako, iz dana u dan, sve više shvaćam ne samo ljepotu majstorskog stupnja nego i odgovornost koju on nosi.

 

 

Odgovornost.
I znate šta shvatila sam da me ta odgovornost ne plaši. Naprotiv raduje me što je na mom putu. Jer za mene odgovornost ne znači da odjednom moram sve znati, da ne smijem pogriješiti ili da uvijek moram imati odgovor na svako pitanje. Ona znači biti iskrena prema sebi i drugima, nastaviti učiti, usavršavati se i ono što sam naučila primjenjivati najbolje što znam. Odgovornost prema znanju koje sam stekla i onom koje tek treba da naučim, prema ljudima sa kojima ću raditi, prema svojoj školi ,prema učitelju koji me sve ove godine vodio i mislim ono najvažnije prema sebi.

Želim nastaviti putem koji mi pokazao učitelj, želim učiti, želim raditi i svojim radom iskreno predstavljati ono što sam kroz Reiki Dojo naučila.

Već sam jednom pisala o tome kako sam nakon prvog stupnja mislila da će drugi biti moj maksimum. Nisam ni pomišljala da ću jednoga dana poželjeti napraviti korak dalje i da ću biti uopće biti spremna za taj korak. Ali nešto se kroz sve te godine ipak mijenjalo. Učila sam, radila, preispitivala se, ponekad sumnjala u sebe, ali nisam prestajala ići naprijed. I tako sam, gotovo neprimjetno, od one Svjetlane koja  je govorila „Nisam spremna“ došla do trenutka kada sam osjetila da je vrijeme.

I danas sam ovdje. Postala sam Reiki majstorica. Ali ne osjećam da sam stigla na cilj, niti da sad moram postati neka drugačija Svjetlana. I dalje sam ista i bit ću, ona koja voli učiti, koja voli pitati kada ne zna, koja se raduje svakoj novoj lekciji i koja zna koliko joj znači unutarnji mir. A upravi taj mir želim sačuvati jer od njega sve polazi.

Želim opravdati povjerenje koje mi je pruženo, ali ne velikim riječima, ne titulom koju sada nosim, nego svojim znanjem, postupcima i načinom na koji ću nastaviti živjeti i prenositi Reiki. Jer majstorstvo za mene nije samo ono što sam primila na inicijaciji.

To je prilika da nastavim učiti, rasti i dijeliti ono što volim. 

S  ljubavlju i  zahvalnošću
Svjetlana